19. novembar, ponedeljak : još jedan intervju za posao, još jedna ludačka rabota , brate ima li uopšte normalnih u ovoj zemlji?
Ludak u sivom luksuznom dupleksu je advokat koji traži sekretaricu
Mi što nemamo posao smo očajni, nemaš pare, dan ti prođe uludo, a onda dođeš na neki razgovor s potencijalnim poslodavcem koji je po svim spoljnim parametrima bogat i obezbeđen, pa shvatiš da je udaren u glavu, drkadžija, iskompleksiran, sadista, psihopata ili sve to zajedno
U ovoj zemlji je svako vreme teško. Ne znam više šta da mislim o devedesetima, moguće da su to iz današnje persperktive bile vesele godine, tada smo bar svi živeli u ubeđenju da rešenje problema postoji, a danas teško da imam takvih optimista. Ja posle današnjeg razgovora za sekretaricu ozbiljno razmišljam da se zaposlim u kockarnici. Došlo nas šest. U advokatskoj kancelariji tišina, jedna žena nas sprovodi gore na sprat kod ADVOKATA- a tip deluje kao bolesnik s intenzivne nege, istina stoji na nogama, ali sav u nekim sivim nijansama, čak mu je i lice sivo, ali zato kancelarija i više nego impozantna- dupleks sa luksuznim nameštajem, reklo bi se da je dobro unovčio svoju struku. Sedamo za ogromni sto u kožne fotelje, on seda na čelo stola i primećujem da oko vrata ima zlatni lančić.
- Predstavićete mi se i reći nešto o sebi...- glas mu je ženski, mekan, baš da ti se ispovraća.
A pre sedam dana smo već bile i ostavile naše CV-jeve. Ipak po redu svaka od nas govori.
- Da li imate neko pitanje?- pita svaku posle njenog govora. Niko ništa ne pita, samo se ja napravim pametna (a uvek ispadnem glupa) pa upitam od čega se sastoji sam posao, a lik me oštro pogleda i reče da će odgovoriti na kraju. "Ups, izgleda da je trebalo i ja da kažem da nemam pitanja", prođe mi kroz glavu. Zatim ADVOKAT kaže devojci do mene da je tepih pomerila svojom foteljom, te da to nikako nije u redu i da mora da ga vrati kako je bio, ona ustaje i popravlja. Zatim devojka- žena koja je završila marketing na Ekonomskom fakultetu pita:
-Da li ćemo imati pauzu za ručak, ja jedem tri puta dnevno, moram zbog anoreksije, a tamo piše (naime dat nam je papir na kom je pisalo nešto o firmi i našim obavezama i pravima, kao npr. plata zavisi isključivo od kvaliteta našeg rada ma šta to značilo) da seketarica ima samo jednu pauzu od 15 minuta, a radi se od 9 do 17h... nikad nisam radila to radno vreme, uvek sam se pitala kad jedu ljudi koji tako rade ...-
Nasmejale smo se na njeno pitanje,ADVOKAT takođe. Ipak odgovorio je krajnje hladnokrvno da poslodavac nije dužan da obezbedi zaposlenom dva obroka za osam sati rada.
- A sad da pređemo na ozbiljni deo, recite mi sad kako biste se snašli u situaciji zvoni vam telefon i vi treba da se javite...javite se, a onda vam zvoni druga linija, pa treća... i tako svih dvanaest linija...-
Tip u sivom je počeo da se izdrkava na nama, da nas maltretira svojim pitanjima, naime nijedan od ponuđenih odgovora mu nije odgovarao, presecao je svaku upola rečenice i povišenim tonom konstatovao da izgleda "ipak ne znamo šta bismo u takvoj situaciji, a trebalo bi da znamo...". Kad bi neka i rekla nešto približno tačno onome što je bio pravi odgovor ni to mu se nije dopadalo.
- A šta kad vas ja pozovem, a imate četiri linije otvorene i ja vas pitam kako ste, da li biste i vi mene to pitale...- mene je pogledao naročito opasno, iz nekog razloga u startu ga je iznerviralo što sam ja imala pitanje, čak je koleginici preko puta mene rekao da mi ispriča šta je to posao sekretarice. Ostale žene su polako skapirale da nisu čista posla i zavladala je prava napetost.
- Kako biste postupile?! Ivana...-
I tako redom.
- Potčinjena mora da radi šta joj kaže poslodavac! Ne može ona da misli i odlučuje, već mora da se uklopi u sistem koji je već stvoren - rekao je arogantno kao da nam otkriva Ameriku i upitao:
- Recite mi da li i dalje želite ovaj posao? Da li se sada neko predomislio?-
Svaka je opet morala ponaosob da otkrije svoje utiske, svaka je slagala da ne odsustaje i da je razgovor bio neobičan, ali poučan. Čak sam i ja poslednja konstatovala:
-Bilo je interesantno, dopalo mi se!-
Naglasio je da ko je prošao biće pozvan u treći krug. O plati ni reč. Kakva crna plata!.
U hodniku su sve žene komentarisale da im ne pada na pamet da dođu ako ih pozove.
Slobodanka Berić
Ludak u sivom luksuznom dupleksu je advokat koji traži sekretaricu
Mi što nemamo posao smo očajni, nemaš pare, dan ti prođe uludo, a onda dođeš na neki razgovor s potencijalnim poslodavcem koji je po svim spoljnim parametrima bogat i obezbeđen, pa shvatiš da je udaren u glavu, drkadžija, iskompleksiran, sadista, psihopata ili sve to zajedno
U ovoj zemlji je svako vreme teško. Ne znam više šta da mislim o devedesetima, moguće da su to iz današnje persperktive bile vesele godine, tada smo bar svi živeli u ubeđenju da rešenje problema postoji, a danas teško da imam takvih optimista. Ja posle današnjeg razgovora za sekretaricu ozbiljno razmišljam da se zaposlim u kockarnici. Došlo nas šest. U advokatskoj kancelariji tišina, jedna žena nas sprovodi gore na sprat kod ADVOKATA- a tip deluje kao bolesnik s intenzivne nege, istina stoji na nogama, ali sav u nekim sivim nijansama, čak mu je i lice sivo, ali zato kancelarija i više nego impozantna- dupleks sa luksuznim nameštajem, reklo bi se da je dobro unovčio svoju struku. Sedamo za ogromni sto u kožne fotelje, on seda na čelo stola i primećujem da oko vrata ima zlatni lančić.
- Predstavićete mi se i reći nešto o sebi...- glas mu je ženski, mekan, baš da ti se ispovraća.
A pre sedam dana smo već bile i ostavile naše CV-jeve. Ipak po redu svaka od nas govori.
- Da li imate neko pitanje?- pita svaku posle njenog govora. Niko ništa ne pita, samo se ja napravim pametna (a uvek ispadnem glupa) pa upitam od čega se sastoji sam posao, a lik me oštro pogleda i reče da će odgovoriti na kraju. "Ups, izgleda da je trebalo i ja da kažem da nemam pitanja", prođe mi kroz glavu. Zatim ADVOKAT kaže devojci do mene da je tepih pomerila svojom foteljom, te da to nikako nije u redu i da mora da ga vrati kako je bio, ona ustaje i popravlja. Zatim devojka- žena koja je završila marketing na Ekonomskom fakultetu pita:
-Da li ćemo imati pauzu za ručak, ja jedem tri puta dnevno, moram zbog anoreksije, a tamo piše (naime dat nam je papir na kom je pisalo nešto o firmi i našim obavezama i pravima, kao npr. plata zavisi isključivo od kvaliteta našeg rada ma šta to značilo) da seketarica ima samo jednu pauzu od 15 minuta, a radi se od 9 do 17h... nikad nisam radila to radno vreme, uvek sam se pitala kad jedu ljudi koji tako rade ...-
Nasmejale smo se na njeno pitanje,ADVOKAT takođe. Ipak odgovorio je krajnje hladnokrvno da poslodavac nije dužan da obezbedi zaposlenom dva obroka za osam sati rada.
- A sad da pređemo na ozbiljni deo, recite mi sad kako biste se snašli u situaciji zvoni vam telefon i vi treba da se javite...javite se, a onda vam zvoni druga linija, pa treća... i tako svih dvanaest linija...-
Tip u sivom je počeo da se izdrkava na nama, da nas maltretira svojim pitanjima, naime nijedan od ponuđenih odgovora mu nije odgovarao, presecao je svaku upola rečenice i povišenim tonom konstatovao da izgleda "ipak ne znamo šta bismo u takvoj situaciji, a trebalo bi da znamo...". Kad bi neka i rekla nešto približno tačno onome što je bio pravi odgovor ni to mu se nije dopadalo.
- A šta kad vas ja pozovem, a imate četiri linije otvorene i ja vas pitam kako ste, da li biste i vi mene to pitale...- mene je pogledao naročito opasno, iz nekog razloga u startu ga je iznerviralo što sam ja imala pitanje, čak je koleginici preko puta mene rekao da mi ispriča šta je to posao sekretarice. Ostale žene su polako skapirale da nisu čista posla i zavladala je prava napetost.
- Kako biste postupile?! Ivana...-
I tako redom.
- Potčinjena mora da radi šta joj kaže poslodavac! Ne može ona da misli i odlučuje, već mora da se uklopi u sistem koji je već stvoren - rekao je arogantno kao da nam otkriva Ameriku i upitao:
- Recite mi da li i dalje želite ovaj posao? Da li se sada neko predomislio?-
Svaka je opet morala ponaosob da otkrije svoje utiske, svaka je slagala da ne odsustaje i da je razgovor bio neobičan, ali poučan. Čak sam i ja poslednja konstatovala:
-Bilo je interesantno, dopalo mi se!-
Naglasio je da ko je prošao biće pozvan u treći krug. O plati ni reč. Kakva crna plata!.
U hodniku su sve žene komentarisale da im ne pada na pamet da dođu ako ih pozove.
Slobodanka Berić
Нема коментара:
Постави коментар