Jedan De Sad,
ludaka koliko hoćeš
Svakodnevno čitamo o raznoraznim
perverznjacima, pedofilima, serijskim ubicama, samoubicama, kanibalima,
teroristima, verskim fanaticima, ateistima, čudacima- a jedan od najčuvenijih
preteča svih najmonstruoznijih zlodela u teorijskom smislu svakako je markiz De
Sad. Nazivaju ga filozofom bluda i apsolutnog zla, nekima je prva asocijacija
nešto bolesno, drugima samo nešto što nije baš
najbolje shvaćeno. Gde je istina?
Zašto je opstao njegov lik i delo?
De Sad nije izmislio sadizam, samo je imao tu
čast da propagirajući ga o njemu bude naslovljen jedan oblik perverznog
seksualnog ponašanja. Živeći u 18. veku
učestovao je u ratu, zatim je bio učesnik niza skandala koji su ga koštali
slobode, najveći deo života proveo je po zatvorima i na kraju je dospeo i u
ludnicu, a jedan od najranijih tumača njegovog dela Ivan Bloh, seksolog, tvrdi
da De Sad nije bio lud.
U kasnijim vekovima, a
naročito za vreme francuskog egzistencijalizma, De Sadovo delo je
rehabilitovano i u njemu su se pronalazile jasne poruke apsolutne slobode,
tačnije De Sad se čitao kao filozof slobode, koji je samo malo skrenuo u
pogrešnu stranu (Simon de Bovoar, feministkinja- zamera De Sadu preterani materijalizam).
Tačnije, čitao se De Sad oduvek, a čita se i danas. Jedni se zgražavaju, drugi
nalaze poentu.
De Sad je verovao da čovek treba da se potpuno
prepusti svim svojim nagonima uključujući i onaj ubilački. Pošto je i priroda
bezdušna i zla, takav treba da bude i čovek- zaključio je on. Crkva laže i
stvara frustrirane pojedince prisiljavajući ih da žive protivno svojoj pravoj
prirodi. A prava priroda, po De Sadu, ne poznaje granice. De Sad je kritikujući
donekle opravdene stege u kojima su živeli ljudi 18. veka otišao potpuno u
drugu krajnost dopuštajući apsolutno sve.
Kod njega nema nikakvog dualizma, samo materijalno. On potpuno isključuje
postojanje (ili negira ili ne vidi) bilo kakvih emocija ( pa čak i roditeljskih),
po njegovoj teoriji čovek živi samo za sebe i svoja zadovoljstva na račun patnje
onog drugog.
Svoju filozofiju De Sad je isprobavao i u praksi:
namamio je u svoj dom jednu beskućnicu ( afera Keler) pod izgovorom da će joj
dati posao služavke, zavezao je i potom je bičovao. Zatim joj je na rane stavio
vosak- ili lekoviti balsam. Ovo je samo prvi od niza De Sadovih skandala koji
je platio zatvorom.. Jedan od njih su pijanka i orgije na kojoj je prostitutkama
podelio afrodizijak, a one su ga kasnije optužile za pokušaj trovanja.
De Sadovi romani koje
je mahom pisao u zatvoru šokirali su i zgražavali tadašnju javnost, a efekat
nije ništa drugačiji ni danas.
Orgije u njegovim romanima su samo polazna
tačka, završetak je zločin.
Ubijanje žena, dece, incest, abortus,
homoseksualnost, sodomija, pedofilija, lezbejstvo, najstrašnija mučenja,
kasapljenja žrtvi, beleške o tome kako povrediti drugog, uživanje u zlu i krvi
stalna su tematika markizovih knjiga.
U filmu “Quills” iz
2000. ( preveden kao “Otrovno pero markiza De Sada “) glavni junak (u izvođenju
Džefrija Raša) slavni sadista De Sad je prikazan kao neko ne može da živi bez
pisanja. Zatvoren je u ludnicu i tamo
piše bez prestanka.
Kad ostaje bez pera,(
tj. pribora za pisanje) koristi sopstvenu krv da bi pisao i dalje i piše po
sebi, svojoj odeći…
Na kraju filma umire u
stilu likova koje je sam stvarao- u najgorim mukama.
Нема коментара:
Постави коментар