"Mislim isto što i ti...."
Ljudi ne čuju šta im se govori. Do njih ne
dopiru naše reči, kao da je nemoguće ubediti bilo koga u bilo šta.
Da li vas vaš sagovornik sluša (čuje)?
Ljude interesuje samo ono spolja, kako
izgledate, da li vam je frizura u redu, vaš govor tela, izraz lica, ono
ispod do njih teško da stiže, suviše su
u svome svetu. Svako je ubeđen da je u
pravu. Čak i kad vas pitaju za savet pitaju vas za savet u vezi sebe, jer su
usresređeni na sebe, svakome je njegov život užasno bitan i smrtno ozbiljan. Ponekad ispada da se ne razumemo iako pričamo
istim jezikom. To je zato što svi na svet gledamo kroz prizmu sopstvenog
životnog iskustva, okolnosti koje nas okružuju i ličnih svojstava.
Komunikacija tako često postaje
nekomunikacija, ili jedan veliki
nesporazum.
„ Pa šta ti misliš o tome?“
Ako slučajno kažete šta stvarno mislite, a da
to nije opšte mesto tipa“Ljubav sve pobeđuje“ ili „Trud se isplati“ ( da se
razumemo ova opšta mesta u nekim slučajevima jesu tačna, ali ne uvek, ona su
samo deo pozitivog pogleda na svet), pa pitanje je kako ćete se provesti.
Ljudi vole da ih lažete. Istinu ne vole da
čuju, kao ni manje vedre teme. Kao ni neki vaš problem kad već ionako imaju
neki svoj užasno težak, najteži na svetu.
Ipak ja volim ljude iako su gadni, preko su mi
potrebni. Jer družeći se, upoznavajući ih komunicirajući i nekomunicirajući sa
njima, saznajem i o sebi i o tome
koliko je teško sa nekim izgraditi pristan, kvalitetan i iskren
odnos. Potrebni su mi ljudi jer sam
društveno biće, jer čak ionda kad me „ne čuju“ ja obično ČUJEM njih i iznesem svoje mišljenje kakvo god ono bilo
jer ipak uvek je tu nada da će vas neko
ipak razumeti i sa vama podeliti tu samo ljudima datu moć -.....
Ustvari i ne umem da objasnim zbog
čega volim da pričam sa drugima. Možda zato
da podelim tu „unutrašnju zbrku“ koje želim da se oslobodim.
Ponekad se nadamo da ćemo zajedno pronaći
odgovor na neko pitanje lakše, delenje iskustava i prepričavanje onoga što nam
se desilo ili za čim težimo nekao je kao
oslobađanje od bremena. Međutim, ako vam je bolje nego onom prekoputa vas i
otkrijete to – e i tada je škakljivo.
Onda se javlja ljubomora, nelagodnost. Ne kraju ispada da je najbolje da vas
uopšte taj neko i nije čuo. Da kukate i žalite se- e onda će se saosećati sa
vama i voleće vas više. Ako ste postigli neki značajan uspeh pitanje je da li
će mu iskreno biti drago.
Sve u
svemu, međuljudski odnosi su
komplikovana rabota, pravih prijatelja je malo(ovo opšte mesto je apsolutno
tačno), slično se sličnom raduje, razlika se obično ne prihvata, pa kad me
pitaju: „Šta ti misliš o tome“, osmehnem se i kažem:
-
„Ma isto što i ti, pravilno si
postupila....“ i odmah se lakše diše.
Onom preko puta padne kamen sa .... jer veoma često je jedino to i potrebno svima nama, samo da nam neko kaže
da smo uradili sve kako treba.
Нема коментара:
Постави коментар