Voleh te...
Zašto sam te prepoznala, kad to nisi bio ti?
Zašto sam mislila da ti se približavam, kad si
nestao? Dešava nam se ono što mislimo i
čega sa sećamo. Moj otac je nestao davno, teško je govoriti o tome, nikad ga se
nisam odrekla, čak ni onda kad su ga proglasili mrtvim, ceo život sam patila za
njim. Nisam mogla da odbolujem njegovo mistično odsustvo. Nisam prihvatala
smrt. Tražila sam ga u drugima.
U prvom
trenutku sreće, u danima koji su nastajali, volela sam ga u svima pomalo, i
naravno sve je bila moja krivica. Nikome
nikad nisam priznavala da imam srce, uvek sam govorila da je u redu i nisam
lovila druge, već sebe samu.
Zašto sam u tebi prepoznala nekog bliskog kad
si bio običan stranac i prolaznik? Na distanci i daleko, hladan i zao, nesuđeni moj ljubavniče- zaista te jesam želela. Ali kad plačem
to nije zbog tebe, i kad me boli-ne boliš me ti- već onaj davno izgubljeni san, san deteta da otac je možda ipak živ.
Ne mogu da odrastem nikad. Niste me zaštitili
od buke i besa, ostavili ste me samu u mračnoj sobi, niko nije čuo moj plač,
niko me nije utešio. Posle sam otišla u noć da se opijem i ušla sam u zadimljenu
plesnu salu i postala sam deo vesele mase koja skače i slavi .
Volela sam te.
Bio si stranac i prolaznik.
Meni nisu ubrizgali injekciju da ublaži bol. Nikome
nikad nisam priznala da imam srce, uvek sam govorila da je u redu i nisam
lovila druge, već sebe samu.
(17.JUL, 2013.)
Нема коментара:
Постави коментар