Ili- Sumrak idola
I tako zaljubim se ja. Jedan put, drugi put,
ponovo. Znači li da sam načisto sa samom sobom? Uvek se ja zaljubim u neku
iluziju, ideal, laž. Ja sam nešto kao neizlečivi idaelista ili neizlečivi
zavisnik od fikcije. Ne samo da sam u ranoj mladosti i detinjstvu imala bujnu
maštu, a ne. Imam je i dan danas. Od svega stvorim priču i to onu idealističku.
Tako da izbegnem na svaki mogući način sudar, susret sa stvarnošću. Stvarnost
ne valja, ne dopada mi se, nije to moj fah, više volim neke druge imaginarne
svetove. Ono kao čitanje mi je bilo omiljeni hobi u srednjoj, a posle sam i
studirala čitanje sve dok mi nije pripala muka, sve od Homera, preko Vergilija,
Danteovog Pakla, Čistilišta, Raja i Petrarkini Soneti, sve Šekspirove
drame...dakle SVE ili SKORO SVE ŠTO JE IKAD napisano zaključno sa Nabokovom,
Borhesom, Marhesom, Beketom itd... Diplomirala sam na Virdžiniji Vulf i njenom
Svetioniku i Sartrovim Prljavim rukama- i bilo je lepo... Lagala sam oduvek
sebe. Pa i dan danas. I idealizovala sam i sebe i druge. I zaljubim se uvek u
nekog slepca i napravim od njega najvećeg sveca i onda obožavaj taj kult oko
njega do iznemoglosti.
Na kraju mi se smučio i mit o Rafi Nadalu- tom
stroidnom teniseru kog sam gotivila dugo- jer lepuškast je, zgodan, nabildovan,
te sve nešto skroman, fin i stalno pobeđuje- čovek je povređen, pa se vrati
svaki put sve jači i igra li ga igra kao vanzemaljac sve dok op- odjednom se ne
ugasi.... Odjednom je pao i ja sam davno čula te priče o njemu da se dopinguje,
ali ih nekako nisam detaljno proučavala. Ipak izgleda da ima tu istine, jer kad
se malo realističnije pozabavi čovek njegovim slučajem vidi se da tu nisu čista
posla. Takvi drastični padovi u igri, konstantne pauze, promene u izgledu.....Ali on je samo jedan primer mog zanošenja nečim nepostojećim- da bih se
skonila od realnih stvarnih činjenica.
Niko nije savršen, niko ne može da vas ne
razočara, u krajnjoj liniji i sami sebe
možete lako da razočarate i tada je najteže. Ne želim da se lažem više,
ali nekako uvek imam jaku potrebu za
nekim idolom ili uzorom koji je prvi, najbolji u nečemu. Možda sam iskompleksirana,
nesigurna u samu sebe. Rafa je možda jedan od najvećih prevaranata u istoriji
sporta, a isto tako je možda jedan od najvećih tenisera ikad. Istina je
verovatno negde između. Ali žao mi je, svaki put mi je žao kad moram da se
suočim sa istinom i neopozivom činjenicom- kad moram da prihvatim DA NISAM U
PRAVU.
I razočaravala sam se i u druge idole, i žive
ljude, uvek sam bila previše stroga jer sam previše uzdizala u nebesa te idole.
Npr. brata, očekivala sam previše. Uvek su nekako moji zahtevi bili nerealni.
Kako da ih promenim, ja i sebe ne prihvatam u celosti. Prihvatam samo onaj deo
sebe koji je meni drag.
Valjda mi je potrebno da hranim svoj mozak
nekim snom i izmišljotinom. Da ne čujem kad svi govore jedno, a ja verujem u
nešto sasvim suprotno. I prošla sam Danteov Pakao i svratila do Čistilišta i
Raja i ponovo ni to mi nije bilo dovoljno da se promenim. Ja bih i dalje da
volim, budem zaljubljena u nekog idola, božanstvo.
Нема коментара:
Постави коментар