NEKAD I SAD
- Moja
karijera pisca
Boa Bo
(ili ja) je srela (meet) Svemoćnog Pastira krajem decembra 2013,
tačnije 28. decembra smo se upoznale u
klubu Das BOOt, ja, ona i još desetak drugih autora volontera sajta iSrebia, i bilo je
poprilično interesantno. U suštini sam očekivala više kao i obično, ona je
devojka od najviše 25 godina, mada izgleda kao da ima 22 ili čak 20, mlada,
puna energije i želje da savlada informativno novinarstvo. Podsetila me na mene
u mojoj ranoj maldosti. I ja sam verovala da je sve moguće kad nešto voliš i
isto sam tako kao i ona imala bezbroj ideja....
Onda sam shvatila da to tako izgleda obično
ide, u početku veruješ u sve, u sebe i zaista postaješ i jesi neko poseban.
Ona ima crnu kosu, sitne zube, mršava je i voli da bude u centru pažnje. Pričala je
stalno, najviše. Od svih. ..
Moja moć pisanja se sa godinama potpuno
istrošila, uostalom kao i sve ostalo. Trčala sam u prazno, onda sam stigla na
cilj i shvatila da je stvarnost čađava. Zapravo sam kao i mnogi samo maštala,
sanjarila o tome da postanem poznata, slavna ličnost. Nešto kao rok star
Dejvid Bovi, ali u književnosti. Pisati, biti čitan, biti cool i smart,
ako je to uopšte moguće. Zapravo su sve te stvari jako detunjaste i na tom okupljanju sam zaključila da sam jako zrelija sada i da je možda bolje da se fino povučem iz čitave te zezancije zvane volontersko pisanje- to je za decu....
Planirala sam da budem Boa Bo, pisac umetnik slavan u celom svetu. Došla sam kući i odlučila da se više ne predstaljam na svom Fejsbuk profilu kao novinar, te da mi u 32. godini života više priliči da se bavim nečim ozbiljnijim, kao što je profesor engleskog jezika, pošto ionako već držim privatne časove. Onda sam sela za komp i nekako na kraju ipak odustala od brisanja JEDNOG DELA MOJE LIČNOSTI, palo mi je na pamet kako je zapravo i ta odluka jako nezrela, jer stalno kao nešto odustajem i menjam zanimanja preko noći, pa šta ako imam 32, ako sam zrelija, ako se osećam spremnom za to da postanem uskoro neki nastavnik i roditelj, dakle ja sam i dalje nakakao umetnički nastrojena kako god da se okrene. Ti mladi ljudi, ta Pastirica – sjajna je ta njihova energija i zablude i iluzije koje imaju u vezi svega i svačega-neko od njih će možda ipak ostvariti taj univerzalni san i postai poznat poisac, možda i neće, nije ni važno.
ako je to uopšte moguće. Zapravo su sve te stvari jako detunjaste i na tom okupljanju sam zaključila da sam jako zrelija sada i da je možda bolje da se fino povučem iz čitave te zezancije zvane volontersko pisanje- to je za decu....
Planirala sam da budem Boa Bo, pisac umetnik slavan u celom svetu. Došla sam kući i odlučila da se više ne predstaljam na svom Fejsbuk profilu kao novinar, te da mi u 32. godini života više priliči da se bavim nečim ozbiljnijim, kao što je profesor engleskog jezika, pošto ionako već držim privatne časove. Onda sam sela za komp i nekako na kraju ipak odustala od brisanja JEDNOG DELA MOJE LIČNOSTI, palo mi je na pamet kako je zapravo i ta odluka jako nezrela, jer stalno kao nešto odustajem i menjam zanimanja preko noći, pa šta ako imam 32, ako sam zrelija, ako se osećam spremnom za to da postanem uskoro neki nastavnik i roditelj, dakle ja sam i dalje nakakao umetnički nastrojena kako god da se okrene. Ti mladi ljudi, ta Pastirica – sjajna je ta njihova energija i zablude i iluzije koje imaju u vezi svega i svačega-neko od njih će možda ipak ostvariti taj univerzalni san i postai poznat poisac, možda i neće, nije ni važno.
Kako god, želela sam da zapiše taj momenat
pošto drugog momenta nema, boljeg idealnijeg a vezanog za moju karijeru autora
ili pisca. Sa 9 godina sam počela. Pisala sam u osnovnoj, srednjoj- uglavnom
beskrajno dugačke romane, nisam umela da ih završim, sa dosta digresija,
likova, događaja, opisa, ljubavi, patnje, i
istine.... To pisanje tada je bilo ceo moj život. Na faksu prve dve godine počela sam da pišem
nešto kraće forme i polako sam sve manje pisala, sve više sam krenula da se
posvećujem noćnim izlascima, upoznavanju ljudi, flertovima, opijanjima, cela
svetska književnost je morala da se pročita....
Onda sam upala na neki kurs kreativnog pisanja, negde na četvrtoj godini. Odjednom sam na tom kursu
shvatila da ja uopšte nemam šta da pročitam kao svoje delo. Zapravo sam prestala
tada već sasvim da pišem, bila sam nešto kao smrtno u ljubavi s nekim debilom,
i našla sam neku staru priču- kratki roman „Fleš bek“ koju sam napisala sa 20 o
neko troje prijatelja- Boba, Ivana i Tipos, i našla sam baš poglavlje o kišnom danu sa sahrane mlade nesrećno nastradale devojke, ali odlagala sam. Svi ostali iz grupe su čitali svoje
radove, ja sam onda shvatila da ne mogu da pročitam odlomak iz „Fleš beka“ zato
što ga više nisam osećala kao deo sebe, bila sam neka posve druga osoba i bilo
bi to nekako lažno čitanje nečega vezanog za moju prošlost.
Uglavno pisanju sam se vratila, ali u sve kraćim formama. Sada pišem samo
predugačke članke.
Onaj „Fleš bek“ prerađujem, ali nekako mi
izvorna verzija deluje najbolje.
Ona stvarna Ivana ili Svemoćni Pastir me
podseća na to da je san o pisanju moguć sve dok
je te iskre mladosti u svima nama tu prisutnima oko stola u .....A sa
krajevima nikad nisam bila u najboljem (odnosu)dogovoru.


Нема коментара:
Постави коментар