понедељак, 1. јул 2013.

Bez duše ili sa njom



Uz  Džemsa Džojsa, svakako najznačajniji irski pisac- Oskar Vajld sa svojim romanom „Slika Dorijana Greja“ ali i svojom tragičnom sudbinom prvo obožavanog, pa onda sasvim  odbačenog pisca, anticipira 21. stoleće u kojem živimo.

Kako u svetu koji počiva na  idealu spoljašnje lepote  zadržati istu i uopšte dokazati da je ono „unutrašnje“ jače od vizuelnog?

 Posle slave, popularnosti, obožavanja- osuda, skandalozno blaćenje ličnosti i dela, optužbe za sodomu i gomoru, dve godine života u zatvoru- sve to za autora romana „Slika Dorijana Greja“- Oskara Vajlda, prvog dendija ovog sveta. Kao što su kasnije neke rok zvezde prošle put od raja do pakla, tako je i on prvo bio voljen, a zatim napušten od svih. Umro je u krajnjoj bedi pod drugim imenom u Parizu.

Njegovo najpoznatije delo, roman „Slika Dorijana Greja“, bavi se temom večne mladost i lepote. Ali Vajld  svojim romanom postavlja i  pitanje da li neko ko je apsolutno anđeoske spoljašnjosti može biti zla osoba?
 Njegov junak, Dorijan Grej,  postaje ljubomoran na sopstvenu sliku u trenutku kad shvati da će ona jednog dana biti lepša od njega.
 Međutim, kada se na slici pokažu prvi znaci starenja i grehova koji nagrizaju lepotu on odlučuje da je sakrije, zaključivši da je to njegova duša. On ne želi da iko vidi njegovu dušu koja je iz dana u dan sve ružnija. Postavši svestan svoje moći nad drugim ljudima zahvaljujući prvenstveno svojoj anđeoski lepoj spoljašnjosti, Dorijan maksimalno uživa u svim životnim zadovoljstvima, ujedno unesrećujući i iskorištavajući ljude oko sebe. Oseća se kao neko kome je sve dozvoljeno, jer njegova lepota neutrališe zlo koje oko sebe seje.
 Tu je samo ta slika na kojoj je njegovo pravo lice- duša ili savest.   Plašeći se da će neko otkriti njegovu mračnu tajnu, odlučuje da uništi sliku, ali zarivši nož u platno ubija sebe! 
Na slici Dorijan  ostaje onakav kakav je  oduvek: mlad, lep i neodoljiv.
On pravi umire star i neprepoznatljiv.
Spoznaja vlastite propadljivosti i roka trajanje pretvara Dorijana Greja u zlu osobu. Grej je narcistički  zaljubljen u vlastitu spoljašnju lepotu koja mu  svuda donosi samo uspeh. Ali na kraju ipak mora da se pogleda u ogledalo i da suoči sa samim sobom.
I pakao i raj je u nama samima“, kaže on, prešavši put od nevinog  dečaka do okorelog razvratnika i ubice.


U 21. veku, više nego ikad, ideal spoljašnje lepote i mladost se nameće kao imperativ i kao merilo uspeha. Ako si mlad i lep, ti si automacki uspešan.
Ipak, lepota i mladost imaju rok trajanja bez obzira na sve mogućnosti savremenog sveta da ih produže.
Poznate ličnosti se često operišu da bi sakrile znake starenja.
 Da li će u dalekoj budućnosti svi ići kod plastičnog hirurga kao danas kod zubara?
Da li će se ljudi poput Vajldovog Dorijana Greja gledati u ogledalo da vide svoje pravo lice samo onda kad su sami i pred novu operaciju?
 Možemo samo da nagađamo. Ono spolja uvek može da se popravi, međutim, ono iznutra nikako. Duša ostaje  takva  kakva  je.
Oskar Vajld je pisao da iskušenju treba podleći i da je to jedini način da se čovek sa istim izbori. Ali na kraju se i sam suočio sa sopstvenim odrazom u ogledalu i naličjem slave.







Нема коментара:

Постави коментар