Uz
Džemsa Džojsa, svakako najznačajniji irski pisac- Oskar Vajld sa svojim
romanom „Slika Dorijana Greja“ ali i svojom tragičnom sudbinom prvo obožavanog,
pa onda sasvim odbačenog pisca,
anticipira 21. stoleće u kojem živimo.
Kako u svetu koji počiva na idealu spoljašnje lepote zadržati istu i uopšte dokazati da je ono
„unutrašnje“ jače od vizuelnog?
Posle
slave, popularnosti, obožavanja- osuda, skandalozno blaćenje ličnosti i dela,
optužbe za sodomu i gomoru, dve godine života u zatvoru- sve to za autora
romana „Slika Dorijana Greja“- Oskara Vajlda, prvog dendija ovog sveta. Kao što
su kasnije neke rok zvezde prošle put od raja do pakla, tako je i on prvo bio
voljen, a zatim napušten od svih. Umro je u krajnjoj bedi pod drugim imenom u
Parizu.
Njegovo najpoznatije delo, roman „Slika
Dorijana Greja“, bavi se temom večne mladost i lepote. Ali Vajld svojim romanom postavlja i pitanje da li neko ko je apsolutno anđeoske
spoljašnjosti može biti zla osoba?
Njegov
junak, Dorijan Grej, postaje ljubomoran
na sopstvenu sliku u trenutku kad shvati da će ona jednog dana biti lepša od
njega.
Međutim, kada se na slici pokažu prvi znaci starenja
i grehova koji nagrizaju lepotu on odlučuje da je sakrije, zaključivši da je to
njegova duša. On ne želi da iko vidi njegovu dušu koja je iz dana u dan sve
ružnija. Postavši svestan svoje moći nad drugim ljudima zahvaljujući
prvenstveno svojoj anđeoski lepoj spoljašnjosti, Dorijan maksimalno uživa u
svim životnim zadovoljstvima, ujedno unesrećujući i iskorištavajući ljude oko
sebe. Oseća se kao neko kome je sve dozvoljeno, jer njegova lepota neutrališe
zlo koje oko sebe seje.
Tu je
samo ta slika na kojoj je njegovo pravo lice-
duša ili savest. Plašeći se da će neko otkriti njegovu mračnu tajnu, odlučuje da uništi sliku, ali zarivši nož u platno ubija sebe!
Na slici Dorijan ostaje onakav kakav je oduvek: mlad, lep i neodoljiv.
Na slici Dorijan ostaje onakav kakav je oduvek: mlad, lep i neodoljiv.
On pravi umire star i neprepoznatljiv.
Spoznaja vlastite propadljivosti i roka trajanje
pretvara Dorijana Greja u zlu osobu. Grej je narcistički zaljubljen u vlastitu spoljašnju lepotu koja
mu svuda donosi samo uspeh. Ali na kraju
ipak mora da se pogleda u ogledalo i da suoči sa samim sobom.
„I pakao i raj je u nama samima“,
kaže on, prešavši put od nevinog dečaka
do okorelog razvratnika i ubice.
U 21. veku, više nego ikad, ideal spoljašnje
lepote i mladost se nameće kao imperativ i kao merilo uspeha. Ako si mlad i lep,
ti si automacki uspešan.
Ipak, lepota i mladost imaju rok trajanja bez
obzira na sve mogućnosti savremenog sveta da ih produže.
Poznate ličnosti se često operišu da bi
sakrile znake starenja.
Da li
će u dalekoj budućnosti svi ići kod plastičnog hirurga kao danas kod zubara?
Da li će se ljudi poput Vajldovog Dorijana
Greja gledati u ogledalo da vide svoje pravo lice samo onda kad su sami i pred
novu operaciju?
Možemo
samo da nagađamo. Ono spolja uvek može da se popravi, međutim, ono iznutra
nikako. Duša ostaje takva kakva je.
Oskar Vajld je pisao da iskušenju treba
podleći i da je to jedini način da se čovek sa istim izbori. Ali na kraju se i
sam suočio sa sopstvenim odrazom u ogledalu i naličjem slave.
Нема коментара:
Постави коментар