петак, 12. јул 2013.

Hoću sve, baš sve...



  Jedno prisećanje>Na razgovoru za posao, 2012.


 Od čega živite
?

Hoću sve ili ništa. Ne, neću ništa. Hoću bar nešto. Ali definitivno više od ovoga što imam. Mada uvek može gore, ali zašto ne bi moglo da bude bolje. Zašto, pitam vas, odgovorite mi....



Na Slaviji u četvrtak oko pola  šest popodne velika kolona ispred kioska.Uglavnom muškarci.Traži se radnik za treću smenu, plata 32.000.Oni su došli u 17h, a žene imaju razgovor sat vremena kasnije.
Pristižu i žene  raznih starosnih dobi.
-Prošle godine je bilo i više, bio je red sve dole do autobuske stanice - kaže jedna starija plavuša, a žena u krznenoj bundi i braon čizmama pali cigaru i huhće.
-Kad ovako prima možeš misliti kako je tek kad te primi...-
-Koliko im treba radnika?-
-Muškarac za noćnu i žena za dnevnu... po jedno-
-A ovde ima sigurno  50 žena,  čemu ovoliko maltretiranje... Tako ja pre neki dan išla na razgovor za spremačicu u vladi, tamo nas stotinjak, pitam koliko im treba, reko’ možda će uzeti više nas, kad ono samo jednu... Kakvog smisla ima sve ovo? Samo gubljenje vremena, bolje da idem na slavu - pita se žena u pedesetim, perfektno našminkana.
Dolaze i dve devojke u ranim tridesetim i staju u red iza mene.

- Idite samo!Na kraju će se videti šta je ovde  po sredi..ako  taj gazda gleda samo  u sise onda je mentol...- kaže  krznena  bunda.
-Ja  sam imala 40.000 platu na zadnjem poslu, ali nisam mogla više da gutam. Na kraju mi je puko film - kaže joj starija plavuša pušeći. Okrećem se, postaje mi hladno, razmišljam o tome da odem... Odjednom kao da sve žene oko mene pale cigare.
-Na kraju uvek pukne film - kaže ona u bundi i ističe da je ona radila svuda. Iza čujem devojku u crnim čizmama i ranim tridesetim kako priča:
-Nemam ni muža..da, tako to ide kod mene, kad mi krene nizbrdo onda sve...-
-Ni ja nemam ni  muža ni decu - odgovara joj devojka do nje tkđ.oko  33-35 godina.
-Normalno da sam radila kad sam završila fakultet, neću valjda da sedim kući - kaže ona u crnim čizmama, a meni je muka. Čujem je još kako otkriva da je radila u banci i da godinu dana traži posao.
-Videćemo šta sve ovo znači! Namerno neću da odustanem, nisam ja neko dete! Zašto  bi baš ja odustala!Ne očekujem ništa, istina, ali neću da odustanem!-kaže ona u bundi pošto je pažljivo gledam.
-Gde ste radili do sad?-pitam je iz čiste dosade..
-Ha, a gde nisam ! Nema toga šta ja nisam radila! Najgore je kad dođeš da radiš negde bez veze, tad si najebo! A ako si došao preko direktora tad svi gledaju da ti ga uvale, smeta im, takvi su ljudi. Odmah misle „Što je ona bolja od mene“! Sve ide po sistemu negativne selekcije!-kaže žena u bundi.
Odjednom neko komešanje.
- Rekao joj da dođe sutra na probni rad!-čuje se odnekud. Jednoj od žena.
- Šta onda mi ostale više da čekamo...
- E ta mora da je rekla da sve zna!-žena u bundi nervozno mlati sobom i imitira tu što će na probni. Ponovo ističe da namerno neće da odustane.
-Što drugi ne odustanu! Što bih se ja razlikovala!-
Devojke iza mene se smeju.
-Ovo je ko zona sumraka - kažem nemoćno,  a one se slažu.
-Ionako nemam nikakve planove za večeras - kaže ona u crnim čizmama  otkrivajući da živi u Mirjevu i obrazlažući tako svoje stajanje u redu i dalje.
-Ništa ne očekujem  -kaže sredovečna plavuša, i dodaje da je čula da je dobro radnicama u kiosku.
-Možda je slagala samo da nas otera, ljudi su spremni na sve!-kaže žena u bundi, a ja počinjem da se smejem od muke. Ispred jedna devojka priča  kako  ne zna da li da otkrije na razgovoru sa gazdom da je završila fakultet.
-Bolje prećuti! –savetuje je žena u bundi- Niko ne voli da ima pored sebe nekoga ko više zna ili da samom sebi stvara konkurenciju! Bolje nemoj reći!-
Sve je hladnije i hladnije. Čini mi se da propadam  u neki bezdan. Ulaze po tri devojke na razgovor u kiosk.
-Svako se nada za sebe! Svako misli da se on ističe! Ali to ništa ne znači i sad da nekoga otpišeš možda baš tog primi! Ima on sigurno neki metod!-
-Ma šta može da proceni za par minuta razgovora?-
-Ima taj 12 trafika, zna on poso’!-
Dolazi red na mene i devojke pored. Ulazimo.
Prvo govori ona  crnka u crnim čizmama iz Mirjeva.
-Radila sam četiri godine u knjigovodstvu i tri godine  u banci. Posao tražim godinu  dana...-
-Jel to tražite i molite boga da ga ne nađete ili baš tražite?- pita  gazda kioska  cinično prethodno objasnivši da se u kiosku radi od 6 do 2 i od 2 do 22h uz jedan slobodan dan za 28. 000 din mesečno.
- Tražim.
- Šta ste završili?
-Fakultet  za  upravaljanje i knjigovodstvo-
-Šta znate u knjigovodstvu?
-Sve.-
- Od čega živite?-
-Pa pomažu mi roditeljim, živim sa sestrom, ona radi..-
-Dobro, javiću vam za dva dana, ako vas ne pozovem tražite posao na drugom mestu.-
-Hvala vam...
-Vi?
Predstavila sam se i slagala da mi je zadnji posao bio u kiosku u Batajnici, a pre toga „Metro“ kasa( to sam radila 2008).
-Zašto tako često menjate posao?-  zanimalo je pronicljivog gazdu kioska. –Kakve veze ima što ste se preselili iz Batajnice?-
Nisam znala šta da odgovorim, promrmljala sam „ pa promenila sam..“,  ali na pitanje“ od čega živim“ rekla sam „ od svog rada, privatno kao lektor“.
-Lektor ste..Čega?-
-Srpskog jezika.-
Izašla sam napolje i shvatila da  nisam prošla na ovom konkursu, ali i da zaista često menjam posao ako ga ikad uopšte i imam.

-

Нема коментара:

Постави коментар