Jedno prisećanje>Na razgovoru za
posao, 2012.
Hoću sve ili ništa. Ne, neću ništa. Hoću bar
nešto. Ali definitivno više od ovoga što imam. Mada uvek može gore, ali zašto
ne bi moglo da bude bolje. Zašto, pitam vas, odgovorite mi....
Na Slaviji u
četvrtak oko pola šest popodne velika
kolona ispred kioska.Uglavnom muškarci.Traži se radnik za treću smenu, plata
32.000.Oni su došli u 17h, a žene imaju razgovor sat vremena kasnije.
Pristižu i
žene raznih starosnih dobi.
-Prošle godine je
bilo i više, bio je red sve dole do autobuske stanice - kaže jedna starija plavuša, a žena u krznenoj
bundi i braon čizmama pali cigaru i huhće.
-Kad ovako prima
možeš misliti kako je tek kad te primi...-
-Koliko im treba
radnika?-
-Muškarac za
noćnu i žena za dnevnu... po jedno-
-A ovde ima
sigurno 50 žena, čemu ovoliko maltretiranje... Tako ja pre
neki dan išla na razgovor za spremačicu u vladi, tamo nas stotinjak, pitam
koliko im treba, reko’ možda će uzeti više nas, kad ono samo jednu... Kakvog
smisla ima sve ovo? Samo gubljenje vremena, bolje da idem na slavu - pita se
žena u pedesetim, perfektno našminkana.
Dolaze i dve
devojke u ranim tridesetim i staju u red iza mene.
- Idite samo!Na
kraju će se videti šta je ovde po
sredi..ako taj gazda gleda samo u sise onda je mentol...- kaže krznena
bunda.
-Ja sam imala 40.000 platu na zadnjem poslu, ali
nisam mogla više da gutam. Na kraju mi je puko film - kaže joj starija plavuša
pušeći. Okrećem se, postaje mi hladno, razmišljam o tome da odem... Odjednom kao da sve žene oko mene pale
cigare.
-Na kraju uvek
pukne film - kaže ona u bundi i ističe da je ona radila svuda. Iza čujem
devojku u crnim čizmama i ranim tridesetim kako priča:
-Nemam ni
muža..da, tako to ide kod mene, kad mi krene nizbrdo onda sve...-
-Ni ja nemam
ni muža ni decu - odgovara joj devojka
do nje tkđ.oko 33-35 godina.
-Normalno da sam
radila kad sam završila fakultet, neću valjda da sedim kući - kaže ona u crnim
čizmama, a meni je muka. Čujem je još kako otkriva da je radila u banci i da
godinu dana traži posao.
-Videćemo šta sve
ovo znači! Namerno neću da odustanem, nisam ja neko dete! Zašto bi baš ja odustala!Ne očekujem ništa, istina,
ali neću da odustanem!-kaže ona u bundi pošto je pažljivo gledam.
-Gde ste radili do
sad?-pitam je iz čiste dosade..
-Ha, a gde nisam
! Nema toga šta ja nisam radila! Najgore je kad dođeš da radiš negde bez veze,
tad si najebo! A ako si došao preko direktora tad svi gledaju da ti ga uvale,
smeta im, takvi su ljudi. Odmah misle „Što je ona bolja od mene“! Sve ide po
sistemu negativne selekcije!-kaže žena u bundi.
Odjednom neko
komešanje.
- Rekao joj da
dođe sutra na probni rad!-čuje se odnekud. Jednoj od žena.
- Šta onda mi
ostale više da čekamo...
- E ta mora da je
rekla da sve zna!-žena u bundi nervozno mlati sobom i imitira tu što će na
probni. Ponovo ističe da namerno neće da odustane.
-Što drugi ne
odustanu! Što bih se ja razlikovala!-
Devojke iza mene
se smeju.
-Ovo je ko zona
sumraka - kažem nemoćno, a one se slažu.
-Ionako nemam
nikakve planove za večeras - kaže ona u crnim čizmama otkrivajući da živi u Mirjevu i obrazlažući
tako svoje stajanje u redu i dalje.
-Ništa ne
očekujem -kaže sredovečna plavuša, i
dodaje da je čula da je dobro radnicama u kiosku.
-Možda je slagala
samo da nas otera, ljudi su spremni na sve!-kaže žena u bundi, a ja počinjem da
se smejem od muke. Ispred jedna devojka priča
kako ne zna da li da otkrije na razgovoru
sa gazdom da je završila fakultet.
-Bolje prećuti!
–savetuje je žena u bundi- Niko ne voli da ima pored sebe nekoga ko više zna
ili da samom sebi stvara konkurenciju! Bolje nemoj reći!-
Sve je hladnije i
hladnije. Čini mi se da propadam u neki
bezdan. Ulaze po tri devojke na razgovor u kiosk.
-Svako se nada za
sebe! Svako misli da se on ističe! Ali to ništa ne znači i sad da nekoga
otpišeš možda baš tog primi! Ima on sigurno neki metod!-
-Ma šta može da
proceni za par minuta razgovora?-
-Ima taj 12 trafika,
zna on poso’!-
Dolazi red na
mene i devojke pored. Ulazimo.
Prvo govori
ona crnka u crnim čizmama iz Mirjeva.
-Radila sam
četiri godine u knjigovodstvu i tri godine
u banci. Posao tražim godinu
dana...-
-Jel to tražite i
molite boga da ga ne nađete ili baš tražite?- pita gazda kioska
cinično prethodno objasnivši da se u kiosku radi od 6 do 2 i od 2 do 22h
uz jedan slobodan dan za 28. 000 din mesečno.
- Tražim.
- Šta ste
završili?
-Fakultet za
upravaljanje i knjigovodstvo-
-Šta znate u
knjigovodstvu?
-Sve.-
- Od čega
živite?-
-Pa pomažu mi
roditeljim, živim sa sestrom, ona radi..-
-Dobro, javiću
vam za dva dana, ako vas ne pozovem tražite posao na drugom mestu.-
-Hvala vam...
-Vi?
Predstavila sam
se i slagala da mi je zadnji posao bio u kiosku u Batajnici, a pre toga „Metro“
kasa( to sam radila 2008).
-Zašto tako često
menjate posao?- zanimalo je pronicljivog
gazdu kioska. –Kakve veze ima što ste se preselili iz Batajnice?-
Nisam znala šta
da odgovorim, promrmljala sam „ pa promenila sam..“, ali na pitanje“ od čega živim“ rekla sam „ od
svog rada, privatno kao lektor“.
-Lektor ste..Čega?-
-Srpskog jezika.-
Izašla sam
napolje i shvatila da nisam prošla na
ovom konkursu, ali i da zaista često menjam posao ako ga ikad uopšte i imam.
-
Нема коментара:
Постави коментар